Teorija i kritika

Crnogorska obala danas se ne mijenja planski, već parcijalno — investiciju po investiciju, pont po pont, plažu po plažu. Od nasipanja mora i proširivanja hotelskih kupališta do formiranja novih marina i potpuno izmijenjenih kontaktnih zona između kopna i mora, sve je očiglednije da obala postaje prostor koji se prilagođava pojedinačnim interesima, bez jasne strategije o tome gdje su granice takvih intervencija. Problem više odavno nijesu samo pojedinačni slučajevi, već činjenica da gotovo više i ne postoji ozbiljna rasprava o tome koliko je promjene prostora dozvoljeno. Da li je prihvatljivo da svaki novi projekat oblikuje obalu prema sopstvenim potrebama? Postoje li jasna pravila koja definišu šta je uređenje prostora, a šta njegova trajna transformacija? I da li uopšte razumijemo ozbiljnost posljedica koje ovakve intervencije ostavljaju na pejzaž, ekosisteme i identitet primorja? Ako je moguće nasuti more usred UNESCO prostora, onda pitanje više nije šta gradimo na obali, već koliko smo spremni da promijenimo samu obalu da bi gradnja bila moguća.

Arhitektonski posao mogao bi se posmatrati kao niz konfrontacija. Konstantan konflikt sa nekim. Od momenta upoznavanja potencijalnog klijenta, nagovaranja, zatezanja. Odnos sa kolegama, glavnim gradskim arhitektima, ili glavnim državnim arhitektom (do koga mi rijetko stižemo, budući da nam objekti gotovo nikad ne prebace magičnih 3000m2 bruto razvijene građevinske površine). Onda čupanje sa kolegama fazerima. Rvanje sa revidentima. Pa i kad se stigne do gradilišta, arhitekte su suprostavljene preduzimačima. Šefovima gradilišta. Ljudima koji izvode određene faze. Na kraju gipsarima, molerima, keramičarima i stolarima.

Dok poslednjih sedmica svjedočimo dramatičnim scenama u kojim mještani Botuna bojkotuju ideju o izgradnji kolektora na njihovoj teritoriji, sve sam više skeptična da ćemo i 2026. godine imati riješeno elementarno infrastrukturno pitanje kanalizacije, u glavnom gradu. Nama su strateška pitanja infrastrukture očito uvijek samo u planu, a nekako uvijek zapne u realizaciji, iako smo ovog puta, uredno konsultovali i struku i najsavremeniju tehnologiju.

Reprezentativnost tradicionalnih kuća Boke Kotorske ne proizlazi isključivo iz njihove prostorne racionalnosti, kulturoloških obrazaca i bogatstva arhitektonskih detalja. Ona je podjednako utemeljena na implementiranim principima energetski efikasne gradnje, koji su dosljedno integrisani u razvojnim konceptima projekata decenijama prije savremene formalizacije standarda održivog projektovanja.

Novi Atlas Jadrana, projekat APSS Instituta iz Podgorice, podržan od strane Programa za kulturu i kreativnost Zapadnog Balkana (Culture and Creativity for the Western Balkans) i British Council, predstavljen je u Decembru u Podgorici, a njegova međunarodna i crnogorska promocija najavljena je za prvu polovinu ove godine.

Veoma me je usrećila vijest da je Nikšić proglašen Evropskom prijestonicom kulture 2030. Nikšić je po stvaralačkoj energiji i hrabrosti da se misli i živi drugačije, oduvijek bio svojevrsna kulturna prijestonica, ne po mjerilima institucionalne infrastrukture, već po onome što je genius loci mjesta koje je izgrađeno u duhu zajedništva radničke kulture. Zvuči kao zasluženo priznanje gradu koji je kroz decenije gradio urbani karakter, njegujući slobodnu misao i kulturu koja nikada nije bila elitistička. Kao priznanje nepravedno odbačenom i zapostavljenom gradu, koji sa gašenjem industrije jeste izgubio ekonomski ali ne kreativni pogon. Puno je sjajnih ljudi koje poznajem, koji nisu odustali od svog grada, već mu i dalje daju najbolje od sebe. Oni su zaslužili ovo priznanje.