Instalacija je bila dio kolektivne izložbe Pavilion Cross-Occupancies, organizovane u okviru programa New Temporality, finansiranog od strane programa Creative Europe. Zauzevši veliki bazen Paviljona Mies van der Rohe, izložba „At the Beach“ predstavila je podatke o ljudskom uticaju na Jadran koji se obično ne uočavaju prilikom posmatranja otvorenog mora.
Osim mapa, Novi atlas Jadrana čine i autorski tekstovi renomiranih autora iz Jadranske regije, koji, svako iz svoje perspektive, opisuju šta za njih znači Jadran i kako ga tretiramo. Među autorima su Ida Križaj Leko (Sveučilište u Rijeci), Ana Jeinić (TU Wien) pisac Marko Pogačar, Manuel Orazi (Univerzitet u Bolonji), Špela Hudnik (DELTALAB) i Marco Vanucci (London South Bank University).
Autorski tim koji je radio na projektu:
Autorke: Dijana Vučinić i Ana Dobrašinović
Autorka kartografske ilustracije: Snežana Zlatković
Grafički dizajn: Luka Bošković
Saradnici: Slavica Danilović, Milica Kavedžić, Naila Nokić, Jelena Vućić, Anđela Bubanja, Nikolina Đukanović, Željka Čurović
“Priča o Novom atlasu Jadrana započela je prije izvjesnog vremena, u procesu istraživanja strateških sila koje su oblikovale jadranski region. Prvi put se jasno pojavila kroz rad sa studentima Master studija na KIT-u, koji su bili pozvani da proučavaju Jadran dok su pripremali svoj rad o jugoslovenskim tunelima za podmornice na Jadranu. Vrlo brzo postalo je jasno da je geopolitička logika koja je nekada definisala ovaj prostor – svijet u kojem je Jugoslavija bila jedna od svega jedanaest sila sposobnih da proizvodi sopstvene podmornice – suštinski drugačija od svijeta u kojem danas živimo, gdje se moć sve više određuje novim ekonomskim i političkim uticajima, kao što su kineske investicije i kupovina jadranskih luka. Ovo isto more se u jednom davnom vremenu, na jednoj od istorijskih mapa, zvalo Venecijanski zaliv.
Istorijski gledano, voda je povezivala tamo gdje je kopno razdvajalo. Obale su se otvarale, pozivale, dočekivale. Putovanje morem je često bilo lakše od putovanja kopnom. Svijet se u međuvremenu promijenio; akteri, instrumenti i strategije su se promijenili, ali je ova strateška pozornica idalje potpuno aktivna. More I dalje definiše relacije. Ono i dalje upravlja, postavlja pravila i piše geopolitiku.
Stojeći na zapadnoj jadranskoj obali, tražeći na horizontu jedva vidljivu liniju Italije, snaga prirode djeluje nadmoćno. More pokriva, briše, guta i štiti zajedničke istorije. Ono čuva kolektivno pamćenje, preklopljene narative, dokaze postojanja. Ploviti kroz Otrantska vrata, pored Palagruže, pristajati u Venecijansku lagunu – to je Superimposed Adriatic kakv vidimo u našim mapama.
Na otvorenom moru orijentacija postaje nesigurna. Teško je usidriti se, locirati se, fiksirati značenje. Zavlada varljiva jasnoća i lako nam promiče ono što se nalazi ispod.
Mape prikazuju: odbačenu municiju, uključujući onu recentnu iz posljednjeg NATO Bombardovanja; olupine, ne samo brodova već i potopljenih ratnih aviona; naftne i gasne bušotine na jadranu; planirane vjetroelektrane; mjesta ispusta kanalizacije i otpadnih voda; mjesta gdje se uzgaja riba, desalinizuje voda, bere so…
Prikazuje i zaštićena područja kao ljudsku intervenciju u cilju spasenja ovog jedinstvenog biotopa.
Tu su i mape kretanja na Jadranu: putničkih, rekreativnih, teretnih i drugih plovila.
Jedan od dubljih visokovoltažnih podmorskih elektroenergetskih kablova u Mediteranu tiho prati dno Jadrana, uvezujući Crnu Goru i Italiju. Protežući se više od četiri stotine kilometara i spuštajući se u vode duboke koliko i najdublji jadranski basen 1200m, on povezuje dvije obale nevidljivom linijom električne energije. Kroz njega energija proizvedena iz hidroenergetskog potencijala Crne Gore prelazi preko mora, ulazi na evropsko tržište, tu se prodaje, transformiše, redistribuira – i, kada je potrebno, električna energija se istim putem vraća nazad, u kladu sa uslovima tržišta. Ono što se čini kao prost tehnički spoj zapravo je politička i prostorna sila: linija moći koja pretvara Jadran u energetski koridor (a ovo je samo jedna od mnogih takvih linija) i otkriva region kao duboko povezan, međuzavisan i zajednički.
Ovo je Jadran koji mapiramo.”
Dijana Vučinić – autorka projekta
„Proces je započeo bez jasne slike o konačnom Novom Atlasu Jadrana, jer je sam kraj u ovakvom istraživanju uvijek privremen: more se ne završava na obali, u njega se nešto uliva, a ono se preliva i stalno proizvodi nove tragove. Od antičkih pomoraca i geografa koji su bilježili obale i vjetrove, pa do nas – savremenih analitičara za kompjuterom – suština mapiranja je ostala ista: želja da upoznamo i prikažemo prostor koji vidimo.
Polazna tačka u istraživanju bila je potreba da se rasute informacije o nasljeđu i savremenim intervencijama u Jadranu skupe u jednu čitljivu, narativnu bazu — ne kao rigorozni ili živopisni katalog, već kao način da se Jadran sagleda kao živo tijelo kroz koje cirkulišu infrastrukture, ekonomije, ekosistemi i sjećanja. Umjesto jedne jasne karte, nastajali su slojevi: telekomunikacioni kablovi, zone ribolova, gustina plovidbe, vjetroparkovi, naftne platforme, zaštićena područja, olupine, svjetionici… Svaki novi sloj nije bio puki dodatak, nego novo pitanje postavljeno postojećim slojevima — a smisao se počinje nazirati tek u njihovom preklapanju: dva sloja mijenjaju ono što se misli da se zna o moru; tri sloja ga pretvaraju u palimpsest; više slojeva ga otkrivaju kao organizam i arhivu istovremeno. GIS alati su tu postali više od softvera: postali su jezik u kojem i najapstraktniji podaci zažive kao prizori i priče u prostoru, a očekivano hedonistički doživljaj obale naglo dobija i drugu stranu — magistralu tankera, logistički pravac ka Veneciji i Trstu, industrijske koncentracije, praznine u podacima, neravnomjernosti između država i konačno: granice onoga što internet uopšte pamti.
Zato je rad na projektu bio i neka vrsta arheologije trenutnog: kopanje po dubinama digitalnog prostora da bi se pronašli pouzdani tragovi, čišćenje, spajanje, geolociranje i sistematizovanje u zajedničku logiku. Nerijetko je da pojedini slojevi nijesu jednako dostupni za sve državne obale, pa je proces morao da prihvati realnost fragmenta: neke stvari postoje kao zvanični setovi podataka, druge kao rupe koje tek treba osvijetliti. Karta jeste svjedočanstvo dosadašnjeg rada, ali ostaje otvorena – spremna da primi nove tragove i da iz njih pokrene nova razumijevanja.“
Ana Dobrašinović – autorka projekta
„Metodologija istraživanja kroz crtež u okviru New Adriatic Atlas-a kroz specifično izgrađen vizuelni jezik pokušava da prikaže različitu slojevitost podataka. Podaci o uticaju ljudskog faktora na prirodne resurse su širokog spektra, od onih koji se mapiraju pažljivim bilježenjem tačaka do onih koji prikazuju gustinu i intenzitet tragova na Jadranskom moru. Zavisno od onoga šta bilježe, tačke i tragovi ukazuju na dinamiku uticaja na životnu sredinu koja se prikazuje putem izražajnih kolorita.
Boje se pažljivo biraju u odnosu na podatak koji prikazuju, a u svom sadejstvu treba da ukažu na spektar uticaja. Tumačeći slojeve New Adriatic Atlas-a onaj ko percipira se suočava i sa mnoštvom nevidljivih tragova kojih nerijetko čovjek kao korisnik prirodnih resursa nije svjestan da ostavlja za sobom. Elementi crteža koji se grade od linija, boja, ritmova i međusobnog preklapanja slojeva imaju za cilj da otvore pitanja o žarištima prirodnih resursa, ali i potencijalima koji se mogu razvijati u budućnosti.
Crtež je alat koji bilježi kako pojedinačne statične elemente, tako i one koji su dinamični i koji se u svakodnevnoj upotrebi transformišu. Jezik crtanja je višeslojan u namjeri da sa jedne strane potkrepi obilje preciznih podataka dok ih sa druge strane ne apstrahuje u sopstveni složeni sistem izražavanja. Komunikativnost crteža je dualna, u izvjesnom smislu i sa namerom kontrastna, pokušavajući da sve nas sa jedne strane kroz razmjeru mora, Atlasa suoči sa odnosom čovjeka prema prirodi, a potom da taj isti uticaj pretvori u sinteznim mapama u gotovo deliričan prikaz koji nas opominje kako treba da živimo u odnosu prema prirodnim resursima.“
Snežana Zlatković – autorka kartografske ilustracije
POTPIS FOTKE: Dijana Vučinić, Ana Dobrašinović, Snežana Zlatković, Luka Bošković
Komentari(0)