Vaš studio postoji već decenijama — kako je sve počelo i kako danas funkcionišete?
Nakon diplomiranja na Sarajevskom Arhitektonskom fakultetu 1978. g., radio sam u Zavodu za urbanizam i projektovanje u Bijelom Polju do 1990. godine. Nakon toga sam osnovao sopstveni Studio ARHING. On je kasnije preimenovan u ARHING inženjering DOO. Uskoro će biti 35 godina njegovog postojanja, što ga čini među najstarijim studijima u Crnoj Gori. Kroz naš studio je do sada prošlo tridesetak arhitekata i dvadesetak pripravnika, mojih bivših studenata. Na moje zadovoljstvo svi su, manje-više, uspješni u svom poslu — bilo kao projektanti ili univerzitetski profesori.
Zato nas neki, sa pravom, vide kao inkubator arhitekture jer se ovdje struka dešava u stručnom i naučnom smislu, sa permanentnim učešćem na domaćim i međunarodnim manifestacijama struke — od konkursa, projekata, izložbi, časopisa pa do Venecijanskog bijenala arhitekture.
Uči se i stiče iskustvo na gradilištu, shvata se surova borba za ostvarenje ideja koje nastaju u našem timu, jer put do realizacije je neizvjestan i trnovit.
Danas, osim moje malenkosti, naš tim koji funkcioniše kao porodica čine: Elvira Muzurović, Jasmina Salković, Branko Rabrenović, Dušan Vlahović i Edin Alihodžić. Kažem često da nijesmo konfekcija, već mala radionica koja „šije odijela po mjeri“.
Dobitnik ste Borbine nagrade, koja je do devedesetih godina važila za najprestižnije arhitektonsko priznanje u bivšoj Jugoslaviji. Koliko je tada značilo dobiti takvu nagradu i da li mislite da danas postoji priznanje koje bi moglo imati sličnu težinu?
Borbina nagrada za arhitekturu u tadašnjem EX-YU prostoru imala je karakter državne nagrade na republičkim i saveznim nivoima, sa ozbiljnim žirijima i oštrim kriterijumima. Republički laureati su birani svake godine i delegirani za saveznu nagradu. Pobjednici iz prethodne godine bili su predsjednici žirija za sljedeću. Na taj način se čuvao vrijednosni sistem nagrade, tako da sam to visoko priznanje dobio iz ruke Ivana Štrausa koji je u prethodnoj godini dobio to savezno priznanje za objekat Muzeja avijacije na Surčinu (Beograd). To djelo je zaštićeno u Srbiji kao nepokretno kulturno dobro.
Nagrada je dodjeljivana od 1965. do 1991. godine i ona je, zbog svoje vrijednosti, predstavljala verifikaciju da ste stupili u visoko društvo arhitektonske struke. Crna Gora je za sve vrijeme imala četrnaest republičkih i jednog saveznog laureata. Meni je nagrada dodijeljena za Dom kulture u Plavu realizovan 1990. godine.
Nadam se da će se na državnom nivou u Crnoj Gori uspostaviti nagrada za arhitekturu koja će nagrađivati prave vrijednosti i stimulisati struku da stremi prema pravim vrijednostima. Sadašnje nagrade Saveza arhitekata i Inženjerske komore (sada Komore arhitekata) svakako znače, ali će trebati vremena da dobiju svoju težinu.
Kako danas gledate na projekat za koji ste dobili Borbinu nagradu i gdje vidite svoju arhitekturu u odnosu na taj period?
Često sebi postavljam to pitanje sa vremenskom distancom. Ne bih na tom objektu mijenjao ništa. Radi se o kompoziciji balansiranih volumena koji podržavaju reljef i lokalnu arhitekturu po principu transpozicije.
Ipak, taj objekat ima čudnu sudbinu. Nije oskrnavljen ni najmanje, ali je vizuelni doživljaj devastiran kontekstom izgrađenih objekata koji su ga opkolili, pa se više ne može sagledati. Možda jednog dana uklone taj građevinski nered oko njega, koji nije vrijedan ni ekonomski ni estetski.
Da li biste rekli da je vaš pristup ostao dosljedan, ili se kroz vrijeme i nove projekte znatno mijenjao?
Princip je ostao isti, ali mislim da je iskustvo vidljivo. Nijesam pristalica velikih pomaka u odnosu na zatečeni ambijent. Zalažem se za neku vrstu evolucije. Izbjegavam suviše jake akcente u prostoru, u svim situacijama kada zatečeno vrijedi. Takav princip zahtijeva stalnu pažnju da se ne sklizne u folklor.
Ako ne vrijedi arhitektura, vrijedi priroda tamo gdje projektujemo. Dosljednost takvom principu se pokazala uspješnom i na posljednjim realizacijama. Nikad ne zaboravljamo: sav arhitektonski materijal je uvijek tu, oko nas. Samo ga treba selektovati na pravi način i osavremeniti arhitektonski jezik.
Arhitektura je oblik komunikacije koji impulsivno razumiju svi, iako samo rijetki mogu da ga objasne. Ona ima univerzalni jezik kao muzika.
Možemo li danas govoriti o nekim alternativnim ili ravnopravnim priznanjima koja imaju sličnu težinu?
Kada je u pitanju domaća scena, nemoguće je uspostaviti jednu takvu nagradu jer je Borbina bila dio šireg kulturnog konteksta koji je činio prostor bivše Jugoslavije, što je neuporedivo iz više razloga.
Naravno da postoje velike evropske i svjetske nagrade za koje je naša arhitektonska scena prisutna, ali je još uvijek malo vjerovatno da dobijemo neku od nagrada koje se dodjeljuju tamo.
Međunarodne smotre dobro služe kao čistilište od eventualnog samoljublja koje se može razviti kada se hermetizujete u sopstvenoj avliji. Takva je nagrada EU za arhitekturu Mies van der Rohe, na kojoj je crnogorska arhitektura redovno prisutna.
Naravno, vrijedna je i nagrada Piranesi u Sloveniji koja se dodjeljuje u okviru Piranskih dana arhitekture. Obuhvata širi alpsko-jadranski prostor, tj. regione i zemlje koje gravitiraju oko sjevernog Jadrana i Alpa. Crna Gora redovno delegira nekoliko objekata na ovu smotru, ali za sada od tuda nijesu stizale nagrade za naše arhitekte.
Ipak, raduje činjenica da je nekoliko naših arhitektonskih studija u Crnu Goru donijelo međunarodna priznanja CEMEX, arhitektonske smotre na svjetskom nivou koja se održava u Meksiku. Raduje nas da smo jedan od tih timova.
Više puta ste istakli da kvalitet arhitekture opada. Šta su, po Vašem mišljenju, glavni razlozi tog pada?
Ta tvrdnja važi za procenat uspješnih arhitektonskih djela u odnosu na broj objekata koji se gradi zadnjih tridesetak godina u crnogorskom prostoru, a on je veoma intenzivan. Do zadnje decenije XX vijeka broj respektabilnih ostvarenja bio je neuporedivo veći. Nije bilo investitorske arhitekture, a i država je bila zainteresovana da se projektuje i gradi po pravilima profesije. Zato je ta arhitektura bila bliža evropskoj nego ova danas koju stvaramo. Nestankom planerskih kuća pod društvenom kontrolom urušeno je urbanističko planiranje. Bez dobrog urbanizma nema dobre arhitekture, osim epizodnih pojava koje se, najčešće, guše u lošem kontekstu.
Stambena gradnja sada predstavlja cca 90% arhitektonske produkcije, a nju kreiraju građevinske kompanije koje za cilj imaju profit bez interesa za arhitektonski kvalitet. Dakle, arhitektura i urbanizam su izmakli društvenoj kontroli i to je dugoročni problem za državu, a našu struku posebno. Mali broj arhitekata istraje na fonu dobre arhitekture i lako se prepušta samo ekonomskoj kategoriji naše struke.
Zaista je, na našoj sceni, mali broj arhitekata sa velikim „A“, kako volim da kažem, i tu leži jedan od problema na kome se mora poraditi.
Možemo li govoriti o uticaju investitorske logike na urbanističko planiranje, ili možda obrazovanje u arhitekturi?
Uticaj investitora na kreiranje urbanizma i arhitekture je maligna pojava koja, odavno, nije upitna.
Gradnja stanova za tržište najunosniji je biznis u Crnoj Gori. Tu se nalaze kompanije koje snagom novca gospodare našim prostorom. Najbolji dokaz je to da su pojam „planiranje“ preimenovali u „ucrtavanje“. Kada se urbanizam svede na taj nivo, arhitektura je sljedeća žrtva.
Fakultet je posljednje utočište kreativne slobode u obrazovanju mladih arhitekata, gdje imaju punu stvaralačku slobodu. Tako ga treba sačuvati jer moraju doći bolja vremena.
Ipak, to za posljedicu ima neizbježan šok kada se mlade arhitekte sretnu sa praksom. Taj lom izdrže samo rijetki koji ostaju na fonu dobre arhitekture. Ostali otaljavaju posao i bespogovorno ispunjavaju želje investitora.
Moja dvadesetogodišnja statistika pokazuje da je procenat onih arhitekata „sa prve linije fronta“ svega 5%, ali i u EU je cca 10% — ako je za utjehu.
Hadrovića džamija u Podgorici smještena je na mjestu gdje je nekada postojala stara džamija srušena 1958. godine. Koliko je ta istorijska činjenica uticala na Vaš pristup oblikovanju novog objekta?
Postojeća Hadrovića džamija srušena je 1958. godine, sasvim nepotrebno, od strane tadašnje vlasti.
Arheološkim iskopavanjem nađen je samo jedan ćošak objekta i ostaci minareta. Ono što je nevjerovatno — nije bilo nikakvih crteža i dokumenata, osim jedne dosta nejasne fotografije, te resorno ministarstvo (a ni investitor) nijesu imali osnovu za rekonstrukciju autentičnog objekta. Zato se pristupilo projektovanju sasvim novog objekta. U naselju Drač, ne samo kada je u pitanju Stara Varoš u Podgorici nego i šire, postoji jedinstvena tipologija stambenih objekata. Njihovu suštinu predstavljaju jednovodni krovovi kuća koji usmjeravaju vodu prema unutrašnjem dvorištu.
Dva su benefita ovakvog rješenja. Prvi je što ovako izgrađeni krovovi štite ulice od velike količine vode prilikom čestih i obilnih kiša. Ta voda koja se slivala u unutrašnja dvorišta koristila se za potrebe održavanja higijene, što predstavlja drugi koristan momenat.
U procesu promišljanja arhitektonske kompozicije džamije, ove kuće sa jednovodnim krovovima, koje snažno akcentuju prostor, nijesu se mogle izbjeći kao jedan od bitnih principa arhitektonske kompozicije.
Na ovaj način se željelo uvažiti pravilo novopridošlog, dobrog susjeda koji poštuje zatečena pravila.
Naravno, oblikovni jezik je osavremenjen, ali sa jasnim i prepoznatljivim osloncem na zatečene odlike postojeće arhitekture.
Iako je riječ o vjerskom objektu, Hadrovića džamija privukla je pažnju i ljudi iz struke i onih drugih vjera, pa čak i šire javnosti. Da li je upravo ta sposobnost arhitekture da bude prepoznata i van svojih granica njen najvažniji zadatak?
Uspješni arhitektonski, a posebno vjerski objekti plijene univerzalnu pažnju jer u svakoj epohi predstavljaju civilizacijski iskorak i ukupnu kulturnu baštinu čovječanstva. Sjetimo se Tadž Mahala u Indiji, Crkve Svetog Petra u Rimu, crkve Vasilija Blaženog u Moskvi, Aja Sofije i Plave džamije u Istanbulu. Kada se nađete pred tom ljepotom, religiozno ide u drugi plan jer je ono samo razlog nastanka svih tih objekata.
Arhitektura, kao i dobra muzika, lijepa slika ili skulptura, ne daju se spakovati u lokalne granice. Prosto, to je moć umjetnosti koja je imanentna ljudskom radu kroz kolektivno nesvjesno. To je Jung lijepo definisao kao univerzalne obrasce mišljenja, osjećanja i ponašanja.
Na koji način pristupate projektima koji imaju snažan javni i kulturni karakter?
Iako se svakom projektu poklanja dužna pažnja i želi mu se dati maksimum kreativnosti, objekti javnog karaktera su izloženi oštrijem sudu javnosti, pa je prilaz njima nabijen povećanim stepenom odgovornosti. Ti objekti najčešće imaju značajnu poziciju kojom se intenzivnije formira gradska slika. I pored velikog iskustva, uvijek je prisutna strepnja da li će oni izdržati provjeru vremena. Vrijeme je najmerodavniji vrijednosni arbitar arhitekture, jer uspješan objekat nikada ne stari u svom arhitektonskom izrazu, već samo kao materijalizovana struktura.
Kuća Maslina prepoznata je kao veoma specifičan objekat, sa bogatstvom različitih elemenata i slojeva. Koji su motivi i odluke najviše oblikovali njen konačni izraz?
Ta kuća ima javni i kulturološki karakter, kako ste to naveli u prethodnom pitanju. Osim toga, njena pozicija je na takvom mjestu da je projektantski proces zahtijevao mnogo više vremena za „glavu u šake“ nego na mišu i tastaturi. Ovaj objekat za vizuelnu pozadinu ima impozantni Stari grad Bar. To je najveće arheološko nalazište u Evropi, tako da je projektantski proces imao karakter hodanja po minskom polju.
Volumetrija, materijali, a posebno pitanje razmjere u interakciji sa pozadinom, provjeravani su kroz nekoliko modela. Mislim da smo, u studiju, mirno zaspali kada su sahat-kula Starog Bara i kula na uglu Kuće Maslina sklopile trajni mir.
Dječiji vrtić u Bijelom Polju ima vrlo prepoznatljiv arhitektonski izraz, sa snažnim geometrijskim potezima. Koja je bila osnovna ideja koja je vodila oblikovanje ovog prostora za najmlađe?
Dva su bitna aspekta uticala na oblikovanje ovog objekta. Prvi je prisustvo gabaritne stambene zgrade koja ima prizemlje i četiri etaže i nalazi se s desne strane novoprojektovanog objekta. Ona je prijetila da, vizuelno, proguta dječiji vrtić koji ima prizemlje i sprat. Uvođenjem dinamične krovne ravni koja stremi u visinu, vrtić je ostvario dostojanstvo u komšiluku.
Drugi aspekt oblikovanja predstavljala je svijest da se radi o objektu namijenjenom djeci mlađeg i predškolskog uzrasta, pa je sekundarna plastika projektovana kao „živa fasada“ bogatog kolorita. Tome su doprinijele i kućice za ptice raznih boja, koje se pune hranom iz tavanskog prostora. Ono što nije vidljivo spolja, jeste prostorna organizacija, gdje su iz hola postavljene staklene stijene koje omogućavaju djeci vizure prema administraciji, upravi i svim sadržajima. Ta vrsta interakcije se pokazala posebno uspješnom. Najveći kompliment ovom objektu dala su djeca iz druga tri vrtića u gradu, insistirajući da idu u novoizgrađeni.
Gasalhana u Bijelom Polju je specifičan objekat i u funkcionalnom i u simboličkom smislu. Koliko je zahtjevna bila ravnoteža između poštovanja religijske tradicije i savremenog arhitektonskog izraza?
Gasalhana je više komunalni objekat, iako ima elemente religijskog u smislu ispraćaja pokojnika, tako da je projektantski pristup bio pod manjim pritiskom Islamske zajednice. Objekat je rađen iz donacija, pa je moj uslov da se prihvatim projekta bio poštovanje pune projektantske slobode i nadzor nad izgradnjom objekta. Na taj način sam dobio odriješene ruke, tako da snosim punu odgovornost za sve što nije dobro na tom objektu. Tri kubusa, identična po svom dizajnu, alegorijski su tri bitna momenta svake osobe u životnom ciklusu. Kubusi su postavljeni oko centralnog stuba koji je i centar kružne nadstrešnice koja simbolizuje životni put koji počinje rođenjem, nastavlja življenjem i, neminovno, završava smrću.
Izbjegavajući tradicionalnu formu islamske arhitekture, postojala je želja da objekat dobije izraz vremena u kome se gradi. Cilj je bio da se formalni jezik primijeni kao snažna duhovna poruka svakom čovjeku, bez obzira na njegovu religiju. Enterijer se, za razliku od metafizički zamišljenog volumena, u velikoj mjeri oslanja na unutrašnjost lokalne stambene arhitekture kako bi se naglasio tradicionalni element.
Neću biti skroman pa izostaviti da pomenem činjenicu da je časopis World Architecture (WA) u posebnom tematskom broju 302 (2015) gasalhanu objavio — na njihov zahtjev — i uvrstio u 13 najvažnijih funeralnih objekata u svijetu tog vremena. Tako se naš objekat našao među koricama sa objektima: Crematorium Heimolen (Belgija 2008), Funeral Chapel Ingelheim (Njemačka 2012), Shinjuku Ruriko-in Byakurenge-do Tokio (Japan 2014)...
Kao profesor na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici dobitnik ste i Priznanja Univerziteta Crne Gore za doprinos naučnoistraživačkom, umjetničkom i stručnom radu. Koliko Vam je značajno to priznanje i kako vidite balans između nastavničkog, naučnog i projektantskog rada?
Treba imati na umu da je arhitektura primijenjena umjetnost. Zato mislim da profesorski kadar, na većini predmeta, treba da ima respektabilno projektantsko iskustvo, ne pridajući manju važnost ni teorijskoj edukaciji. Studenti s punim pravom očekuju da im, svojim primjerom, pokažete ono što im predajete i za šta se zalažete. Spoj teorije i prakse profesora čini ga cjelovitim i daje mu samopouzdanje koje je utemeljeno u njegovim ostvarenjima. U praksi provjeravate teorijske postavke koje ste naučili, a ujedno postavljate nove kroz naučne radove i knjige. Arhitekta, profesor posebno, mora da ima opšta i široka znanja kako profesiju ne bi sveo na puki zanat i kopiranje ustaljenih matrica. Ništa manje na razvoj mog stava prema arhitekturi nijesu uticali značajni arhitekti, svojim djelima, nego što su to učinili filozofi Martin Hajdeger, Žak Derida ili psiholog Karl Gustav Jung. Zato je prisutna stalna potreba da se obrazujete i pišete, osim što projektujete i gradite. Priznanja i nagrade su draga, zato što potvrđuju da ste pošteno i s ljubavlju radili ono za šta ste nagrađeni.
Šta smatrate najvažnijim što danas možete prenijeti studentima arhitekture?
Razgovarao sam puno na temu sa svojim studentima a naravno i sa kolegama. Ako se , profesiji arhitekte, ne predate do kraja onda ona nije dobar izbor kao životno opredjeljenje. Ovo kažem zato što postoje dvije kolone arhitekata . Jedna je dugačka i u njoj su postrojeni oni koji bespogovorno završavaju objekte po želji investitora i vide ovu struku, samo, kao izvor prihoda. Ovi pripadnici naše struke su štetni za profesiju i bolje da u njoj što kraće ostanu. Ako je u pitanju samo novac kao motiv, postoje segmenti profesije koji to pružaju bolje od projektovanja. Gradnja stanova za tržište na primjer. Ako želite da bude na pravoj strani arhitektiure, traži se ne samo ljubav već i i velika odricanja. To ide do nivoa da se zamonašite u struci ili postanete dio derviškog reda arhitekture. Da vam je ona profesija i hobi. Tek tada se mogu očekivati uspjesi koji vam donose ne samo poštovanje nego još nešto važnije: samopoštovanje kao vrhunski osjećaj ljudskog postojanja.
Vaš tim često učestvuje na arhitektonskim konkursima. Koliko su, po Vašem mišljenju, konkursi važni ne samo za razvoj pojedinačne prakse, već i za ukupni razvoj arhitektonske scene u Crnoj Gori?
Ako pogledate svjetsku scenu i istoriju građenja , konkursi su najbolji način da se dođe do dobre arhitekture. To je viteška borba naše profesije ali da bi bilo tako, svi uslovi za to moraju biti primjereni. To podrazumijeva dobru i stručnu pripremu konkursa, referentan sastav žirija i transparentnost odlučivanja.
Konkursi su, ne samo , mentalna higijena već i stalna potreba da se provjerite na vrijednosnoj lestvici. Zahvaljujući njima mi smo veoma rano izašli na arhitektonsku scenu. Imamo realizovanih, ili je realizacija u toku, osam arhitektonskih djela prema konkursnim rješenjima. Na ove utakmice izlazimo i kada smo sasvim svjesni da rizikujemo loše rezultate zbog tvrdoglavosti da se ostanemo pri nekoj ideji ili kada vidimo očajan sastav žirija koji nije dorastao zadatku. Ne ljutimo se kada ne osvojimo nagrade, jer kada smo pristali na uslove konkursa,i takav sastav žirija, pristajemo na svaki scenario.
Ako šta jeste dobro u zadnje vrijeme jeste značajan broj konkursa koji se sprovode kod nas ali se mora značajno poraditi na pravilniku, strogom selektiranju žirija, obaveznim izložbama i javnim diskusijama nakon sprovođenja konkursa. Još uvijek se nijesmo, kao struka, izborili da se najbolje rangirano rješenje povjeri na razradu autorima što bi bio najjači stimulans za veliki broj učesnika i kvalitet arhitekture. Velike nade polažem u odvajanje Komore arhitekata od IKCG, nadam se s pravom.
Šta danas, nakon svih nagrada, projekata i generacija studenata, smatrate svojim najvećim arhitektonskim zadatkom?
Nije mali protok vremena, iza mene, da bih mijenjao stav i odustao od doslednosti . Stvaranje iz ničega, od ideje u glavi koja se spušta, kroz ruku i olovku na prazninu papira i pretvara u prvu skicu magičan je čin. Skica postaje embrion koji njegujete dok ne postane objekat u prostoru koji možete da dotaknete, posmatrate ili hodate kroz njegove prostore. Želim da ovom ljepotom stvaranja inficiram mlađe arhitekte oko sebe. Znam da sam uspio, makar, kod njih nekoliko i zato sam srećan.
Komentari(0)