“GRAND ROOF”: IMPRESIVNA STRUKTURA, ALI BEZ DOSLJEDNE KONTROLE
Centralni infrastrukturni element izložbe je Grand Roof, odnosno Grand Ring, masivna drvena struktura prečnika 675 metara, čija ukupna dužina iznosi gotovo dva kilometra. Autor ovog arhitektonskog poteza je japanski arhitekta Sou Fujimoto, poznat po eksperimentalnim strukturama koje kombinuju prirodu i arhitekturu. Ova konstrukcija je istovremeno i najveća drvena konstrukcija na svijetu, što dodatno naglašava tehničku ambiciju projekta. Grand Ring obuhvata prostor EXPO-a u formi perforiranog prstena koji, s jedne strane, simbolizuje zajedništvo i kruženje znanja, dok s druge strane funkcioniše kao nadstrešnica i platforma za povezivanje.

Uprkos arhitektonskoj ambiciji, generalna urbana kompozicija ne uspijeva da sakrije infrastrukturalne slojeve manifestacije. Sa viših tačaka, konkretno šetajući “Grand ringom” jasno su vidljive servisne saobraćajnice, privremene tehničke instalacije i nedefinisani, tačnije neaktivirani krovovi paviljona – sve ono što bi u ozbiljnom urbanom planiranju bilo pažljivo zaklonjeno. „Peta fasada“ izložbe, dakle, ostaje neobrađena i zaboravljena, što dodatno naglašava privremeni i infrastrukturni karakter prostora.
KONTROVERZA OKO AUSTRIJSKOG PAVILJONA: IZMEĐU ORIGINALNOSTI I PLAGIJATORSTVA
Austrijski paviljon na EXPO 2025 u Osaki izazvao je značajne polemike u arhitektonskim krugovima, prvenstveno zbog vidljive i gotovo neprikrivene „inspiracije“ čuvenim spomenikom Trećoj internacionali, djelo ruskog konstruktivističkog arhitekte Vladimira Tatlina. Dok je estetski izraz paviljona impresivan i tehnički dovršen, konceptualni osnov ovog projekta pomalo zabrinjava jer prelazi granicu inspiracije u domenu direktnog kopiranja. Oblik i struktura paviljona gotovo identično prate dinamične spirale i funkcionalne elemente Tatlinovog spomenika, što dovodi u pitanje originalnost i etičnost arhitektonskog postupka.

Ova situacija otvara širi dijalog o granicama između hommagea, reinterpretacije i plagijatorstva u savremenoj arhitekturi. Iako arhitektonske reference i citati jesu neizostavan dio stvaralačkog procesa, kada se pređe prag doslovnog kopiranja, rizikuje se gubitak autentičnog kreativnog doprinosa i narušavanje reputacije kako autora, tako i zemlje koju paviljon predstavlja. U slučaju austrijskog paviljona, njegovo višeslojno povezivanje sa političkom simbolikom iz prošlosti dodatno pojačava disonancu između idejnog izvora i savremenog konteksta, ostavljajući posmatrače u dilemi – da li je ovaj paviljon odvažan odabir ili alarmantan signal o granicama arhitektonske etike.
PAVILJON SAUDIJSKE ARABIJE: DIJALOG KAPITALA I AUTORSKOG POTPISA
Među najzapaženijim paviljonima, i po veličini i po arhitektonskom izrazu, svakako je paviljon Saudijske Arabije. Projektovan od strane biroa Foster + Partners. Paviljon je zamišljen kao reinterpretacija tradicionalne saudijske urbane strukture – niz uskih prolaza koji se otvaraju u centralno dvorište, s jakim vertikalnim akcentima koji vode ka otvorenim terasama i balkonima. Podsjetimo, Jean Nouvel je imao sličnu interpretaciju u čuvenom muzeju Louvre - Abu Dhabi, sa konglomeratom arapskih kućica, uz dodatni element kupole koja integriše sve u jednu superstrukturu.

Ono što ga izdvaja iz ukupne mase paviljona jeste upravo spoj – s jedne strane arhitektonske konzistentnosti i tehničke perfekcije, a s druge obilja resursa koji su očito omogućili visok nivo izvedbe. Paviljon tako postaje primjer kako simbioza kapitala i starog arhitektonskog autoriteta – u ovom slučaju Normana Fostera – može rezultirati prostorom koji u potpunosti odudara od ostatka EXPO-a, kako kompozicijski, tako i u izrazu i trajanju utiska.
CRNA GORA: PROMIŠLJENA NARACIJA U OGRANIČENOM OKVIRU
U sklopu EXPO-a, brojne manje zemlje predstavljene su unutar zajedničkih hala. U jednoj od njih Commons- B Pavilion, Crna Gora se, uprkos ograničenim tehničkim i prostornim sredstvima, uspjela jasno i uvjerljivo pozicionirati. Postavka paviljona Crne Gore prostorno je kompaktna, ali narativno bogata: prostorni tok vodi posjetioce kroz ambijente koji kombinuju vizuelne projekcije I svepšti doživljaj naše države – od crnogorskih planina do jadranske obale.

Zanimljiv je i detalj da je paviljon Crne Gore prvi na ulazu u zajedničku halu – i simbolički i fizički – jer prva zastava koju posjetilac vidi jeste upravo crnogorska. Taj položaj omogućava snažan prvi utisak, a sama postavka je, prema zapažanjima posjetilaca i organizatora, među najupečatljivijima u toj kategoriji.
Korišćenje prostora je maksimalno racionalizovano: u svega nekoliko kvadratnih metara, autorski tim uspio je predstaviti zemlju kao savremenu, otvorenu i turistički relevantnu, ali i duboko ukorijenjenu u tradiciju. To potvrđuje i podatak da je paviljon Crne Gore imao jednu od najvećih posjećenosti među državama iz iste hale – što se, osim pozicioniranjem, objašnjava i kvalitetom same prezentacije.
ZAKLJUČAK
EXPO 2025 Osaka potvrđuje važnost ovakvih manifestacija kao prostora susreta, razmjene i predstavljanja kulturnih i tehnoloških identiteta zemalja svijeta. Ipak, ovogodišnje izdanje pokazuje i određene slabosti – kako u prostornom planiranju, tako i u organizacionom pristupu – koje mogu umanjiti iskustvo posjetioca.

U toj složenoj strukturi, Crna Gora se uspjela pozicionirati kao primjer kako se pažljivo kurirana postavka, uz promišljen narativ i jasan identitet, može snažno istaći i bez grandioznih budžeta ili globalno prepoznatljivih arhitekata. To je ujedno i podsjetnik da paviljon, prije svega, treba da govori – ne o onome šta država jeste, već o onome što želi da postane.
DVIJE ANEGDOTE IZ ZEMLJE PRECIZNOSTI
Tokom petnaestodnevnog boravka u Japanu, poznatom po strogoj kulturi reda i poštovanja procedura, samo dva puta smo – moja djevojka i ja – "prešli granicu". Prvi put u crnogorskom paviljonu, gdje smo kao domaći gosti dobili privilegovan ulazak i ostali dvostruko duže na projekciji filma. Drugi put, sasvim neočekivano, u paviljonu Saudijske Arabije, gdje nas nije propustio neko iz Rijada, već ljubazna Francuskinja iz organizacionog tima, koja nam je otvorila vrata VIP dijela kako bismo napravili nekoliko panoramskih fotografija. Dva mala pomjeranja granica – u zemlji koja ih inače rijetko dopušta.
























Komentari(0)