U junu 1969. godine Inženjerijski korpus američke vojske izgradio je nasip preko gornjeg toka Nijagare i cijeli tok preusmjerio ka kanadskoj Potkovici. Američki vodopad, koji je do tada tekao bez prekida hiljadama godina, prestao je da radi i ostao suv pet mjeseci. Nije bila u pitanju atrakcija - bio je to geotehnički pregled objekta koji se raspadao.
ZAŠTO SE UOPŠTE KRENULO U TO?
Poslije velikih odrona 1931. i 1954. godine, u podnožju američke strane nagomilale su se stijene veličine kuće. Ta gomila — talus — smanjila je slobodan pad vode na otprilike pola prvobitne visine. Sredinom šezdesetih javila se bojazan da će vodopad vremenom prestati da bude vodopad i pretvoriti se u dugačku brzaku. Nakon javnog pritiska, Kongres je ovlastio Inženjerijski korpus da ispita stanje.
NASIP OD 28.000 TONA
Radovi su počeli 9. juna 1969. Više od hiljadu kamiona tri dana je istovaralo kamen u prolaz između ostrva Gout i obale, dok nije nastao privremeni nasip (koferdam) širine oko 183 metra. Posao je bio izvodljiv zato što američkom stranom prolazi samo oko deset odsto ukupnog protoka Nijagare — ostalo ionako ide preko Potkovice. Vodopad je stao 12. juna.
ŠTA JE POKAZALA STIJENA?
Sa suvim koritom, geolozi su prvi put mogli da priđu čelu stijene. Bušene su jezgra po visini stijene, a kroz pukotine puštana boja da bi se vidjelo gdje voda izlazi.
Mehanizam je bio jasan: gornji sloj je lokport dolomit, tvrd i nosiv; ispod njega je ročesterski škriljac, znatno mekši. Voda se procjeđuje kroz pukotine, ispira mekši sloj ispod tvrđeg, i tvrdi sloj ostaje bez oslonca — pa se prije ili kasnije odlomi u ploči. Nije riječ o trošenju odozgo, nego o potkopavanju odozdo.
Tokom radova ekipe su čistile nanos, ugrađivale mjerne instrumente i ankerima i injektiranjem stabilizovale najslabije zone.
ODLUKA: NE DIRATI
Nasip je uklonjen 25. novembra 1969, a voda se vratila. Konačan izvještaj Međunarodne zajedničke komisije objavljen je 1975. godine i odluka je bila da se talus ne uklanja. Razlozi su bili dvojaki: uklanjanje bi bilo preskupo i tražilo bi stalno održavanje, a — što je važnije — pokazalo se da nagomilane stijene zapravo podupiru čelo vodopada i usporavaju njegovo povlačenje.
Tokom pet mjeseci koliko je vodopad bio suv, na lokaciju je dolazilo i po više desetina hiljada posjetilaca dnevno, a prvog vikenda oko sto hiljada ljudi.
Zašto ovo nije samo priča o vodopadu - Mehanizam sa Nijagare svakodnevno se sreće u građevini. Kad se ispod tvrđeg sloja nalazi mekši, a voda ima put do njega, otkaz ne dolazi postepenim trošenjem nego naglim gubitkom oslonca. Isto važi za potporne zidove bez drenaže iza leđa, za temelje na kosini kroz koju se procjeđuje voda i za obalne zidove. Odatle i pravilo koje se često potcijeni: prvo se rješava voda, pa tek onda konstrukcija.
Komentari(0)