ARHITEKTURA KAO PUT TRAJANJA

Dr Sonja Radović Jelovac je interdisciplinarni arhitekta i doktor nauka iz oblasti ekološkog projektovanja i urbanog planiranja na Univerzitetu „La Sapienza“ u Rimu. Osnivač je i vodeći arhitekta studija Studio Synthesis architecture&design, kao i istraživačkog instituta Panarchy 11 – Research for Resilience.

U svom radu spaja nauku, dizajn i umjetnost kroz savremeni pristup održivom urbanizmu i rezilijentnom prostornom planiranju. Bila je kustoskinja nacionalne postavke na 16. Bijenalu arhitekture u Veneciji, komesarka Balkanskog arhitektonskog bijenala (BAB), i članica žirija na međunarodnim konkursima (Expo Milano, Dubai, Osaka). Za projekte je višestruko nagrađivana, uključujući Architecture Master Prize, German Design Award, CEMEX, Loop Design Award, i Big SEE. Nominovana je za Mies van der Rohe Award za projekte The Two i Betula Design Centre.

Za Sonju Radović Jelovac, arhitektura je put trajanja.

PR: Šta Vam se danas, nakon godina prakse, čini najzahtjevnijim dijelom arhitektonske profesije?

Najzahtjevniji dio arhitektonske profesije danas je sačuvati unutrašnju jasnoću i lični integritet u okruženju koje favorizuje brzinu, ekonomičnost i kompromis. Arhitektura je izraz unutrašnjeg stanja — ono što je gore, to je i dolje. Kada se izgubi unutrašnja mjera, gubi se i smisao prostora koji stvaramo. Poseban izazov postaje odnos prema vremenu. Vrijeme je luksuz, a svakoj ideji je potrebno trajanje da bi sazrela kroz promišljanje, korekciju i preispitivanje. Bez tog procesa, arhitektura lako sklizne u ponavljanje ili površnost. Za mene je ključno sačuvati doslijednost i originalnost, ne kao stil, već kao rezultat jasno definisanog sistema vrijednosti. Arhitektura nije proizvod brzih odluka, već proces koji traži odgovornost, istrajnost i spremnost da se ideja brani do realizacije. U tom balansu između realnih uslova prakse i unutrašnje istine vidim najveći izazov savremenog arhitekte.

PR: Kako danas izgleda realnost arhitektonske prakse u Crnoj Gori, iz ugla nekoga ko je dugo aktivan i prisutan u ovom prostoru?

Realnost arhitektonske prakse u Crnoj Gori danas doživljavam kao izraženo polarizovanu. Sa jedne strane, postoji generacija arhitekata i timova koji se ozbiljno razvijaju, ulažu u znanje, istraživački pristup i autorski izraz, i čiji se rad sve jasnije prepoznaje i van granica zemlje. Riječ je o projektima različitih razmjera, ali sa jasnim pomakom u kvalitetu, metodologiji i profesionalnoj odgovornosti. Sa druge strane, prisutna je velika količina arhitekture bez autorskog potpisa, identiteta i jasne ideje – najčešće masovna stambena izgradnja koja invazivno troši prostor i ostavlja dugoročne posljedice po grad i društvo. Ta arhitektura je profesionalno nevidljiva, ali izrazito dominantna u prostoru, što je njen najveći paradoks. Posebno zabrinjava razvoj Podgorice kao glavnog grada, koji se postepeno guši u prstenu stambenih blokova bez duha, promišljenih javnih prostora i stvarne integracije sa okruženjem. U vremenu klimatskih i društvenih izazova, izostanak dugoročnih vizija i kontinuiteta u planiranju postaje ozbiljan civilizacijski problem. Istovremeno, vidljivost crnogorske arhitekture na regionalnoj sceni raste, dok se kvalitet svakodnevnog prostora ne unapređuje istim tempom. To jasno ukazuje na potrebu da se kao struka snažnije bavimo pitanjima autorstva, odgovornosti i arhitekture kao javnog dobra, jer bez tih temelja nema održivog prostornog razvoja.

PR: Arhitektura u Crnoj Gori u velikoj mjeri je oblikovana tržišnim pritiscima i interesima investitora. Koliko u takvim okolnostima arhitekta još ima stvarni uticaj na prostor i gdje Vi lično povlačite granicu kompromisa?

Arhitektura u Crnoj Gori je danas u velikoj mjeri oblikovana tržišnim pritiscima i interesima investitora, ali prostor za stvarni uticaj arhitekte i dalje postoji. Granice kompromisa nijesu unaprijed zadate – one zavise od tipologije projekta, ali prije svega od toga u kojoj fazi procesa je arhitekta uključen i kako su odnosi postavljeni na samom početku. Ključno je rano uključivanje arhitekte, ne samo u oblikovanje prostora, već i u razumijevanje poslovnog modela, ciljeva i dugoročnih posljedica projekta. Taj put, od analize do realizacije, često je dug i ponekad neisplativ u užem smislu, ali je u tranzicionim društvima neophodan. Kroz argumentovan i analitičan pristup, uspostavlja se ravnoteža između potreba, mogućnosti i odgovornosti, a odluke postaju jasnije i održivije za obje strane. Kada se ta početna faza postavi na zdravim osnovama, kreativni proces teče prirodnije, sa više povjerenja i manje konflikata. Ideja postaje komunikativna i branjiva, a arhitektura dobija šansu da bude više od reakcije na tržišne zahtjeve. Lično biram projekte u kojima takva sinergija već postoji ili ima potencijal da se razvije. Dugoročne saradnje, utemeljene na povjerenju i odgovornosti, vidim kao ključni prostor stvarnog uticaja arhitekte – ne samo na pojedinačni projekat, već i na kulturu građenja u cjelini.

PR: Koliko je u crnogorskom arhitektonskom kontekstu bilo teško izgraditi i zadržati profesionalni autoritet tokom dužeg vremenskog perioda?

Iz današnje perspektive, ne posmatram profesionalni autoritet kroz kategoriju teškoće, već kroz kontinuitet puta. Autoritet se ne gradi naglo niti deklarativno, već kroz dosljednost, jasno postavljene vrijednosti i dugotrajno prisustvo u praksi. Kada su profesionalni principi na vrijeme definisani, dosljednost prestaje da bude napor i postaje prirodan okvir djelovanja. Put neminovno nosi različite faze, prilagođavanja i izazove, ali upravo kroz to iskustvo dolazi jasnoća – šta jeste, a šta nije dio mog profesionalnog identiteta. Ne doživljavam svoj put kao izuzetak niti kao borbu, već kao proces učenja i sazrijevanja. Svjesna sam složenosti konteksta u kojem radimo, ali i privilegije da se autoritet gradi strpljivo – kroz rad, odgovornost i trajanje.

PR: Vaš opus obuhvata izuzetno raznovrstan spektar projekata. Da li ste danas u poziciji da birate projekte na kojima ćete raditi i po čemu prepoznajete projekat vrijedan angažmana?

Tokom godina rada došla sam u poziciju da selektivnije biram projekte, ali taj izbor ne zasnivam na razmjeri ili tipu zadatka, već na potencijalu procesa. Svaki projekat za mene je novo pitanje koje traži otvorenost, istraživanje i spremnost na preispitivanje, profesionalno i lično. Projekte vrijedne angažmana prepoznajem po mogućnosti da se uspostavi sinergija između prostora, konteksta i ljudi. Arhitekturu ne doživljavam kao gotovu formu, već kao dio pejzaža u stalnoj transformaciji, gdje kvalitet nastaje kroz dijalog – sa mjestom, prirodom, društvom i investitorom. U praksi to znači da najveći potencijal vidim u procesima u kojima postoje povjerenje i kontinuitet. Takvi projekti često ne počinju jasnim odgovorima, već precizno postavljenim pitanjima, i upravo u toj početnoj neizvjesnosti nastaje arhitektura koja ima trajanje, a ne samo funkciju.

PR: Sve je teže okupiti stabilan tim arhitekata sa znanjem, iskustvom i profesionalnom odgovornošću. Da li je to i Vaše iskustvo i gdje vidite uzrok tog problema - u obrazovanju, tržištu ili opštem odnosu prema profesiji?

Okupljanje stabilnog tima arhitekata danas jeste izazov, ali ga ne doživljavam kao izuzetak, već kao dio šire realnosti stalne promjene. Ne vjerujem u stabilnost kao trajno stanje, već u sposobnost prilagođavanja, transformacije i učenja kroz različite faze prakse. Tokom godina prolazili smo kroz različite strukture – od većih timova do manjih, izuzetno sinergičnih. Ono što se pokazalo kao trajna vrijednost nijesu forme organizacije, već međuljudski odnosi, profesionalno poštovanje, disciplina i istrajnost. Vizija, da bi bila realizovana, mora biti jasno razložena, podržana znanjem i odgovorno dovedena do završetka. Uzrok ovog  izazova vidim u kombinaciji faktora: obrazovanju, tržištu i opštem odnosu prema profesiji, posebno u društvima koja su i dalje u tranziciji. To nas nužno upućuje na nove modele rada i promišljanje budućnosti arhitekture, kako bi se sačuvalo ono suštinsko – autorska odgovornost, kreativni nemir i sposobnost da ideja preživi brzinu savremenog svijeta.

PR: Jedan period Vaše profesionalne biografije vezan je i za rad u državnoj administraciji. Šta Vam je to iskustvo pokazalo o odnosu institucija prema arhitekturi i prostoru?  

Rad u državnoj administraciji za mene nije bio potpuna nepoznanica, s obzirom na dugogodišnju praksu i ranija iskustva saradnje sa institucijama, uključujući i angažman u okviru Venecijanskog bijenala arhitekture. Taj period sam doživjela kao profesionalni izazov i priliku da doprinesem sistemu sa punom odgovornošću i dobrim namjerama. Iako je trajao kratko, donio mi je važne uvide u složenost institucionalnih procesa i njihovu unutrašnju dinamiku. Državni sistemi po svojoj prirodi funkcionišu sporije i zahtijevaju visok stepen usklađivanja, međusektorsku saradnju i kontinuitet u strateškom promišljanju prostora. Takvi procesi prevazilaze domet pojedinačnog angažmana, ali smatram da svako iskustvo u tom okviru doprinosi boljem razumijevanju odnosa institucija prema arhitekturi i prostoru. Na ukazanom povjerenju sam zahvalna, jer mi je omogućilo da sagledam širu sliku i realne okvire unutar kojih se promjene mogu promišljati i postepeno graditi.

PR: Nakon tolikog broja realizovanih projekata i različitih profesionalnih uloga, šta Vas i dalje motiviše u radu?  

Motiviše me nasljeđe – ono koje sam dobila i ono koje ostavljam. Izvor iz kojeg dolazim, korijeni, porodica i prisustvo onih koji su sa nama, ali i onih koji više nijesu. Dok god gradim, gradim i taj kontinuitet u sebi. Danas me ne pokreću ambicije u klasičnom smislu, niti potreba za dokazivanjem. Nalazim se u fazi u kojoj biram slobodu kao svjesnu odluku – pravo da zastanem, oslušnem i nastavim samo tamo gdje postoji smisao. Arhitekturu ne doživljavam više kao imperativ, već kao izbor. Motivišu me projekti koji imaju dubinu i trajanje, koji ne iscrpljuju prostor, već ga oplemenjuju. Graditi dobra djela za mene znači graditi sebe – i od tog puta ne odustajem.

PR: Na kojim projektima trenutno radite i u kom pravcu se danas razvija praksa Studija Synthesis?

Trenutno živim i radim na relaciji Podgorica – Beograd, u stalnom kretanju između različitih prostornih, kulturnih i profesionalnih okruženja. Taj odnos mikro i makro razmjera, uz kontinuiranu razmjenu ideja, snažno utiče na način na koji danas razmišljam i projektujem. Praksa Studija Synthesis razvija se kroz raznovrsne tipologije, ali uz jasan autorski kontinuitet. Radimo na projektima različitih razmjera – od rekonstrukcija i interpolacija u zaštićenim urbanim cjelinama, do stambenih, planinskih i složenijih razvojnih projekata u Crnoj Gori i regionu.

Dugoročne saradnje i istraživački pristup ostaju temelj našeg rada.

Danas se sve više oslanjam na manje, fokusirane i sinergične timove, koji omogućavaju dublje bavljenje detaljem, kontekstom i suštinom prostora. Taj pravac mi donosi veću jasnoću, odgovornost i koncentraciju – kako u arhitekturi, tako i u daljem razvoju prakse Studija Synthesis.

PR: Kada razmišljate o budućnosti, da li Vas više zanima širenje prakse ili produbljivanje postojećih tema i istraživanja?

Moj rad je već duže vrijeme usmjeren ka principima pejzažnog urbanizma i ekosistemskog razmišljanja, gdje arhitekturu posmatram kao dio šireg, živog sistema – teritorije, prirode, infrastrukture i društva. Grad za mene nije statična forma, već pejzaž u stalnoj transformaciji, a arhitektura organizam koji mora reagovati, trajati i imati mjeru. U tom smislu, ne osjećam potrebu za ubrzanjem ili ekspanzijom prakse, već za zastajanjem, preispitivanjem i integracijom iskustva. Nakon gotovo dvije decenije rada, prirodno mi je da biram stabilnost umjesto dinamike po svaku cijenu, i da se posvetim temama koje traže vrijeme, koncentraciju i odgovornost. Ne žurim dalje – radije produbljujem ono što je već jasno.

PR: Šta za Vas danas znači uspješan projekat?

Uspješan projekat je onaj koji ostavlja trag – ne kroz gest ili formu, već kroz trajanje. To je arhitektura koja živi, diše i evoluira, koja stoji mirno i poziva na razmišljanje. Jednostavan u ideji, odmjeren u izvedbi, takav projekat je pošten prema prostoru, prirodi i zajednici. Nema suvišnih elemenata, teče bez otpora i njegova jednostavnost nije praznina, već suština. Takva arhitektura traži odgovornost i dosljednost u svim fazama koje slijede. U tome vidim smisao svog daljeg profesionalnog puta.